“Dnevnik samoće” V. Stevanovića

“Službeni glasnik” je predstavio u svom Klubu-knjižari knjigu “Dnevnik samoće” Vidosava Stevanovića koja je odmah nakon objavljivanja uzburkala srpske intelektualne krugove, pokrenula polemike i burna reagovanja u medijima

Knjiga, kako je rekao njen urednik Petar Arbutina, svakako je neobična, iako se radi o memoarskom štivu koje je kanonizirana književna forma, a njen autor je već četiri decenije prisutan na srpskoj literarnoj sceni i važi za jednog od pionira pravca nazvanog “stvarnosna proza” koja se javila kao reakcija na idealizovanu stvarnost prikazanu u soc-realističkoj literaturi.

Poznati književni kritičar i iskusni urednik, Arbutina je priznao da je, kao čitalac uvek bio skeptičan prema dnevnicima. “Uprkos činjenici da sam prema Stevanoviću gajio poseban respekt, jer sam uz njegovu prozu stasavao i naučio da intelektualac uvek može da se ne svrsta ni na jednu stranu i da može biti dugačiji, bio sam zatečen sadržajem ‘Dnevnika smaoće'” naglasio je Arbutina.

Kako je na početku raskola unutar srpske literatne elite odlučio da ne bude ni na jednoj strani, u sredini je ostao usamljen braneći intelektulano poštenje, braneći svoj lični stav, konstatovao je Arbutina i citirao Belu Hamvaša da će “društvo oprostiti svaku nepodopštinu osim samoću”.

Arbutina je ocenio da knjiga nije samo autentično svedočenje o godinama koje su bile prelomne za sudbinu SFRJ i Srbije (1989-1993) već u njoj Stevanović traga za odgovorima na mnoga važna egzistencijalna pitanja i pokušava da dopre do istine.

Knjiga se pojavila u biblioteci “Svedoci epohe”, koja sabira dnevničke zabeleške o svakodnevici, politici, nesporazumima, nevoljama, polemičkim sporovima, prijateljstvima, neprijateljstvima, ljubavi, mržnji i svemu što je prošlost u savremenosti i savremenost koja odlazi u prošlost.

Pisac je priznao da je iznenađen što je “Službeni glasnik” imao hrabrosti da objavi “Dnevnik samoće” nastao iz njegovog odbijanja da “zavija sa vukovima i peva sa horovima”.

Njega je od početka Miloševićevog pohoda na vlast intrigiralo pitanje zašto smo tako lako skliznuli u samoporicanje i koliko je teško bilo sačuvati ljudska obličja i prijatelje u teškim vremenima, kada smo umesto dugo očekivane demokratije dobili vlast koja nas je odvela u rat i izolaciju.

“Stranicama ove knjige prolaze pisci koji žele da postanu svoji književni likovi, dok u samoći ostaju oni koji žele da budu samo pisci – svedoci i tumači svoga vremena”, istakao je Stevanović.

On je objasnio da mu je prvobitna namera bila da ostavi ove zapise da budu objavljeni posle njegove smrti, ali pošto je proglašen mrtvim “kao pisac” promenio je tu odluku i najavio mogućnost nastavka “Dnevnika samoće”, jer nakon povratka iz egizla nastavlja da beleži.

via B92 – Kultura – Vesti – “Dnevnik samoće” V. Stevanovića.

•